... provokacija, na koju se odgovorilo svom snagom. Jer, hrvatsku "istinu o Domovinskom ratu", posebno njegovoj kruni, akciji "Oluja", niko, pogotovo Srbi, ne smije da dovodi u pitanje. 

Zato je iz Zagreba uzvraćano kontraoptužbama da je puštanje u javnost spornih materijala smišljeno i zlonamjerno tempirano da bi se zasjenila proslava 11. godišnjice "Oluje", ili da to srbijanski državni vrh čini zbog unutrašnjih potreba (skorog gubitka Kosmeta), pa provocira i pokreće propagandni rat sa početka devedesetih...

Na osnovu do sada viđenog u pomenutim TV prilozima, u Zagrebu se tješe i činjenicom da masakr nad Srbima nisu počinili hrvatski već bošnjački vojnici, istina na hrvatskoj teritoriji. Kao da to bitno mijenja meritum stvari. Pogotovo činjenicu da je i po izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora, koji nije sveobuhvatan, u "Oluji", i neposredno poslije nje, ubijeno 677 srpskih civila, od čega na području gdje su i snimljeni kompromitujući materijali, 267 Srba. Spaljeno je i opljačkano 20.000 srpskih kuća. Za te zločine hrvatski sudovi do sada nikoga nisu osudili, a tadašnji ministar policije i danas visoki funkcioner vladajuće stranke Ivan Jarnjak tvrdi da se tu ne radi o ratnim zločinima.

Odgovarajući Tadiću i Koštunici na tvrdnje da je "'Oluja' bila organizovani zločin", hrvatski premijer Ivo Sanader iz Knina im poručuje da je "Hrvatska bila napadnuta i da se rat vodio na njenom tlu". Pritom on i ne pominje notornu činjenicu da su se i zločini dogodili na tlu Hrvatske i da su ih masovno činili i Hrvati, ali ne nad agresorima nego nad nedužnim civilima, u njihovoj otadžbini. Što je još poraznije, "Oluji" su prethodile likvidacije stotine i stotine srpskih civila u hrvatskim gradovima, koje nisu bile uzrokovane ratom i terorističkim akcijama. Rat je samo dobrodošao alibi i pokriće za zločine i za radikalno rješenje srpskog pitanja. "Oluja" je bila njegovo dovršavanje, za šta brdo dokaznog materijala leži i u depoima Hrvatske televizije. O progonu, deportaciji i etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj.

Na te optužbe hrvatski političari i danas odgovaraju da su Srbi u "Oluji" sami, i na temelju planova i naloga vlastitog rukovodstva, napustili Krajinu. Logično je pretpostaviti da je čak i Martićeva ekipa imala neke planove evakuacije stanovništva u slučaju napada hrvatske vojske. Pogotovo što su imali više nego jasne, zastrašujuće primjere postupanja "branitelja" u  mjestima koja su "oslobađali" (Medački džep, Maslenica, "Bljesak"...), kao i na područjima koja su stalno bila pod kontrolom hrvatske vlasti. Samo je na tim područjima spaljeno i minirano 10.000 srpskih kuća, a pod prijetnjama, pritiscima i terorom (do "Oluje") Hrvatsku je napustilo 200.000 Srba. Je li to srpska podvala, zločin ili humano preseljenje?

Ponovimo, niko za te zločine u Hrvatskoj nije odgovarao. Pa  kad hrvatska politika, kultura i sva intelektualna pamet bez rezerve i zadrške brane "Oluju",  nužno se osvrnuti i na vrijeme poslije. Upravo taj period, više od samih zločina, govori o karakteru "Oluje", pa i cijelog rata. Naime, Srbi u "Oluji" nisu napuštali svoj zavičaj i kuće da se u njih više ne vrate. No, hrvatska je vlast u kontinuitetu, sve do danas, svim mehanizmima i svim sredstvima sve činila da se Srbi ne vrate. "Oluja" je trebala Tuđmanu da Srbe svede na tri odsto, procenat o kojem je često otvoreno govorio. Upravo to potvrđuje da je riječ o etničkom čišćenju i genocidu nad Srbima u Hrvatskoj. On je čak otvoreno govorio da će srpsko pitanje riješiti po uzoru na Pavelića, samo što se između samokresa i malja odlučio za traktore.

Naki njegovi najbliži saradnici, kao general i ministar odbrane Martin Špegelj, izjavljivali su, istina poslije njegovog upokojenja, da je bio bolesnik. Ta bolest je, između ostalog, imala katastrofalne i neotklonjive posljedice po život, zdravlje i opstanak Srba u Hrvatskoj. No, te bi posljedice bile manje da "Vrhovnikova" bolest nije prešla i na većinu njegovih nasljednika, Sanadera, Račana, Mesića, da pomenemo samo najvažnije. Svima je njima na srcu Tuđmanova formula: nema Srba, nema srpskog pitanja.

Otud je gotovo i nevažno šta će još pokazati novootkriveni amaterski snimci bratske saradnje bošnjačke i hrvatske vojske  u "Oluji". Kada je riječ o srpskom pitanju, među njima nikada i nije bilo nesklada i nerazumijevanja. Ko je prvi povukao obarač, gotovo je nebitno. Osim za "istinu o Domovinskom ratu".

(Glas Srpske)

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare