BanjalukaLive

Thu05252017



“Slavne” banjalučke ljubavi: Od istine do legende

safikada bllive0104

Najpoznatija banjalučka ljubavna legenda sadrži niz nepoznanica i kontroverzi. Priča kaže da je na Medreskom brodu, više Bešlagića kuće, svojevremeno stajao visok čardak. Zajedno sa prostranom baštom koja se spuštala sve do vode bio je opasan visokim zidom.

Safikada i Đuzel

Na balkonu okrenutom prema Vrbasu često je vezla lijepa Safikada, spahijska kći. Jednog je petka razdragani djevojački smijeh privukao pod baštenske zidove nekoliko turskih vojnika koji, utaboreni u gradskoj tvrđavi, tek što su stigli iz Anadolije. Kroz guste mušebake roditeljskog čardaka planu ljubav između Safikade i stasitog askera Omera, odjevenog u plavi mundir.

Trećeg petka, u pratnji svoje stare i vjerne služavke Hatme, koja je nosila fenjer prekriven tankom crnom šamijom, Safikada je krišom sišla u baštu. Na otključanim baštenskim vratima stajao je Omer.

Ali, on jedne noći ne dođe. Sutradan, oko ikindije, Hatma donese iz čaršije glas da je negdje u carevini izbila pobuna i da su na vojnu krenuli i banjalučki Anadolci.

Nedugo zatim od Omerova druga iz Adapazara stiže aber da je Omer, pogođen hicem iz puške, predao dušu svemogućem Alahu. Safikadin lelek se razlijegao čardakom. Jednog petka, obučena u majčin zar, Safikada je neopaženo izišla. Pred starom banjalučkom tvrđavom svakodnevno je pucnjem iz topa oglašavan akšam. U času kad su vojnici bili spremni da opale iz topa, iznenada jedna žena u zaru iskoči hitro pred topovsku cijev. Po odjeći i obući roditelji prepoznaše svoju nesrećnu kćer. Grob vjerne Safikade nalazi se nedaleko od stare banjalučke tvrđave.

Drugi tvrde da je Safikada poginula za vrijeme borbi oko Banjaluke u 16. vijeku, u blizini Kastelovih bedema. Treća priča kazuje da je u prvoj polovini 16. vijeka, dakle prije dolaska Ferhad-paše u Banjaluku, majka imala jedinicu Safikadu. Ona se zaljubi u askera Đuzela (tur. lijep). O Đuzelovoj ljubavi i Safikadinoj ljepoti čulo se daleko.

Jednog dana Đuzel ode u rat da brani granice turske carevine, a Safikada je dane provodila pogledajući niz drum u pravcu Salanika (danas Soljani kod Županje). Kad je stigao zao glas, Safikada nije mogla da podnese bol već je uzela pušku i ubila se, baš na mjestu na kojem je čula glas o smrti Đuzelovoj. Tu su je i sahranili. Tu i danas postoji Safikadin grob i pored njega ulica koja vodi u grad. Svijeće i kandila (petkom) pale uglavnom muslimanske djevojke ali i mnoge hrišćanke, koje time čime namurat, to jest požele da im se ispune sve želje.

Grob lijepe Safikade


Na red je došlo izmještanje Safikadinog groba, koji je iz današnje Ulice Teodora Kolokotronisa pomjeren na početak današnje Ulice patrijarha Makarija Sokolovića, tamo gdje i danas stoji. O tome svjedoči fotografija snimljena neposredno pred Drugi svjetski rat. Pošto je prilikom napada partizana na grad 1. januara 1944. izgorjela opštinska arhiva, danas nemamo sačuvanog zapisnika o otvaranju groba, ali je izvjesno da je pronađen isti onaj kostur koji su pronašli radnici bivšeg banjalučkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Nažalost, oni tada ne ustanoviše ni da li je riječ o ženskom kosturu, a da ne govorimo o tome da bi se, ukoliko je o Safikadinom kosturu riječ, te ukoliko je ona zaista stala pred topovsku cijev, to svakako moralo vidjeti na kosturu.

Vukosava i Ilija Rankić

Najmanje poznata, ali ništa manja od pomenute tri, bila je ljubav Ilije Rankića i Vukosave Stričević. Ilija Rankić, rođeni Bijeljinac i naturalizovani Beograđanin, koji je u Čačku, današnjim rječnikom rečeno, bio papirni magnat, odlučio je početkom 1938. da na Petrićevcu, na zemljištu Srpsko-pravoslavne crkvene opštine podigne crkvu-zadužbinu, kao spomen na svoju preminulu suprugu Vukosavu.

Skice i planove hrama uradio je poznati beogradski arhitekta Milorad Milutinović, unuk slavnog pjesnika Sime Milutinovića Sarajlije. Freske je živopisao poznati slikar Stojan Aralica.

U hramu se nalazila porodična grobnica Ilije Rankića i pokojnog Đorđa Stričevića, oca Vukosavinog. Ilija Rankić je ovaj lijepi hram predao banjalučkoj parohiji, tako da je njegova zadužbina postala druga parohijalna crkva grada Banjaluke. Uz crkvu je bila podignuta velika porta, koja je služila kao mjesto okupljanja prilikom sabora.

Sasvim izvjesno, da nije izbio rat, Ilija Rankić bi ostvario svoju namjeru da u okolini Banjaluke podigne i sanatorijum za tuberkulozne, za kojim se osjećala potreba.

Sudbina nije dala da se Vukosava i Ilija sahrane u zajedničku grobnicu. Ustaše su 1941. porušile hram, dok je vihor rata Iliju odnio 1945. u Švajcarsku, gdje mu se gubi svaki trag.

Nešto prije izgradnje petrićevačkog hrama Ilija Rankić je postao ktitor hrama svetog arhiđakona Stefana na gradskom groblju u Bijeljini. Hram je na Aranđelovdan 1937. osveštao vladika zvorničko-tuzlanski dr Nektarije. Ljeta iste godine, zahvaljujući u velikoj mjeri Ilijinim prilozima, u Bijeljini je podignut spomenik blaženopočivšem kralju Petru Velikom Oslobodiocu.

Sa melioracionim i regulacionim planovima nastavilo se i nakon Afganove smjene. Za radove u Vrbaskoj banovini Ministarstvo građevina je sredinom 1938. odobrilo 9,4 miliona dinara, od kojih je najznačajniji iznos, 3,56 miliona, namijenjen gradnji vodnih pumpi i nasipa u Lijevču polju. Bio je to rezultat prethodnog Afganovog dvomjesečnog bavljenja u Beogradu.

U proljeće 1938. porušene su stara rezačnica duvana i muslimanska čitaonica Kiraethana, koje su onemogućavale regulaciju glavne ulice kod Ferhadije. Opštinske vlasti su Vakufskom mearifskom povjereništvu isplatile iznos od 100.000 dinara kao odštetu za rušenje Kiraethane, dok je ono besplatno ustupilo prostor potreban za trotoar.

Centar grada je definitivno poprimio nove obrise.

Izvor: Glas Srpske, Foto: BLLIVE