BanjalukaLive

Mon11202017



Kako je i zašto opustjelo Zmijanje?

zmijanje yt0405


Zbog izgradnje vojnog poligona, početkom druge polovine prošlog vijeka put Vojvodine kretali su „vozovi bez voznog reda“ odnoseći sa rodnih ognjišta mnoge koji su u srcu ponijeli samo zavičajne slike. Danas poslije gotovo pola vijeka prazninom ječi Zmijanje, a oni koje silom iseliše nigdje i nikada dušama svojim smiraja ne nađoše kao što to često vele.

U prvom šematizmu Banjalučko-bihaćke mitropolije Srpske pravoslavne crkve iz 1901. godine piše da je Zmijanje imalo više od 30 hiljada stanovnika, a danas ih je deset puta manje. To ćemo ilustrovati podatkom da je u selima Lusići, Pavići, Stričići, Lokvari i Dujakovići bilo 188 domova sa 3.361 stanovnikom. Selo Ratkovo Gornje imalo je 154 doma i 2.653 stanovnika, a selo Ratkovo Donje 2.540 stanovnika. U Parohiji Gomoinica živjelo je više od 8.500, u Kozici 4.300, a u Sokolovu 2.100 stanovnika. Mnogo nevolja je prešlo preko leđa zmijanjskog naroda, od vajkada su da progonili, raseljavali a najveće organizovano preseljenje ili iseljenje sa rodnih ognjišta vlast je smislila i izvela početkom 1957. godine. U Dobrnji vlasti priređuju niz narodnih zborova na kojima stanovništvo upoznaju sa prednostima života u Vojvodini, ali kako kaže Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu RS, bila je to prevara jer su skrivali pravu namjeru, a to je bilo iseljenje stanovništva i izgradnja poligona Sedme armije na Manjači.

"Vlast nije interesovalo mišljenje domaćeg stanovništva, niti su vodili računa koliko to košta i čime će biti plaćeno. Brzo su i nerealno procjenjivali rodna ognjišta, kuće, štale, voćnjake, brda i dolove, potom počinje isplata naknada za izuzeto zemljište. A tamo gdje je pružan otpor, "ubjeđivanje" je povjeravano narodnoj miliciji. Mnogi su Zmijanjci iskusili državni teror i represiju. Zabilježeni su i brojni slučajevi uništavanja imovine. Iseljavanje Zmijanjaca teklo je u tri faze. U prvoj, 1957. iseljena je Donja Dobrnja, odmah nakon isplate naknade za izuzeto zemljište. U drugoj fazi, koja je kulminirala 1966, iseljeni su Gornja Dobrnja i Šljivno, a u trećoj 1973, Radmanići i dio Vilusa", ističe Mačkić, piše Mikro mreža.

Ostala zmijanjska sela koja nije zahvatilo ovo iseljenje ostala su do početka devedesetih bez puta, vode, autobusa, pa je i na taj način postojao dobar razlog da se sa Zmijanja ode. Prema riječima Zmijanjaca, niti je ko gradio infrastrukturu, niti je vlast vodila računa o njima.

"Negdje osmdesetih godina prošlog vijeka centralna osnovna škola u Kolima sa četiri područne škole imala je više od 1.500 upisanih osnovaca, a danas, kada ima i put i struju i vodovod, ta ista škola i preživjele dvije područne imaju slovom i brojem 247 učenika. Mnoge zmijanjske škole su pozatvarane, pa je to opet razlog da dođe do daljeg napuštanja ovog prostora, jer kako osati negdje gdje škole nema, ni prodavnice, ni mjesnog ureda ni zadruge", kaže Dragan Zečević iz sela Kozice, koji sa šestočalnom porodicom živi i bavi se poljoprivredom u rodnom selu. Dodaje kako se u šali priča da je danas na Zmijanju više kilometara asfaltnog puta nego stanovnika.

"Stanovnika je tako malo da praznina odjekuje. Možete pola dana hodati da nigdje nikoga ne sretnete. Ja sam jedan od rijetkih koji je ostao na imanju, bavim se stočarstvom i voćarstvom, lijepo nam je i srećni smo, jer smo svoji na svome", s ponosom ističe ovaj domaćin.

Demografi kažu da će, ako se ovakav trend nastavi, i Zmijanje i sva druga naša sela posve izumrijeti. Na Zmijanju žive samo staračka domaćinstva, a to je znak da mu ni perspektiva nije baš kakvu želimo. Uprkos poboljšanim uslovima za život, zapustjelo Zmijanje nemušto mjauče jaukom. Češće se čuje vijanje vuka nego pjesma zmijanjska, kako to reče jedan poznati Zmijanjac na jednom od Kočićevih zborova.

Foto: Zmijanje/panoramio.com